Naslovna  >  Crkva Sv. Katarine U Zagrebu  >  Crkveno pučko pjevanje
 
Naslovna  >  Crkva Sv. Ka...  >  Crkveno pučk...

Crkveno pučko pjevanje

23.07.2017.
19:30
 Crkva Sv. Katarine U Zagrebu

Koncert crkvenog pučkog pjevanja
Imotski – crkveni pjevački zbor Gospe od Anđela i glumci pasionske igre Muka Gospodina našega Isusa Krista, Župa Sv. Franje
Studenci – pučki pivači župe Sv. Ilije Proroka
Gorica-Sovići – pučki pivači Bratovštine Sv. Stjepana Prvomučenika
Podbablje (Grubine) – kantači župe Sv. Luke
Slivno – kantači župe Presvetog Trojstva
Zagvozd – kantači župe Gospe od Karmela
Zmijavci – kantači župe Svih Svetih

Uputi se tužna mati – korizmene i pasionske tradicije Imotske krajine

Praksa predstavljanja glazbenih tradicija crkvenog pučkog pjevanja u okviru programa MSF u posljednjih je dvadesetak godina rezultirala brojnim zanimljivim projektima koji su nakon premijernog izdanja na Smotri zaživjeli kao izvedbeni model. Uz MSF, najeminentiniji festival koji promovira iste glazbeno tradicijske vrijednosti je Pasinska baština. Nekoliko programa premijerno izvedenih na MSF našli su svoje mjesto i u programu Pasionske baštine. Ove godine želja nam je predstaviti jedan od najuspješnijih pasionskih koncerata tradicijske glazbe ikad izvedenim na Svečanostima Pasionske baštine.
2003. godine u okviru Svečanosti Pasionske baštine održao se koncert pasionske baštine ... Imotske krajine pod nazivom Uputi se tužna mati. Trinaest godina kasnije (2016.) koncert istog naslova i dopunjenog sadržaja također je izveden u jubilarnom 25. izdanju Pasionske baštine. Iste godine Imoćani ponavljaju koncert u nekoliko prilika, kao i 2017 – kroz tri korizmene nedjelje prikazuju svoj program prepoznatljive forme koju izvode sad već vješti akteri – pučki pjevači.
Koncepcijski koncert zadržava osnovnu formu: suprostavljanje urbanih i ruralnih korizmenih tradicija Imotske krajine – zbora Gospe od Anđela naspram kantanja. S druge strane, u odnosu na prvi koncert, sudionici dolaze iz različitih lokaliteta (kantači – Grubine, Zmijavci, Slivno) dok su pridodana pjevanja rubnih područja brdskih Studenaca i stare Imote (Gorica-Sovići). Izniman trenutak i ovaj put će predstavljati scene prikazanja pasionske igre Muka Gospodina našega Isusa Krista koja se već dvadesetak godina u sve grandioznijim izdanjima na Cvjetnicu održava u Imotskom uz učešće velikog broja imotskih glumaca-amatera i pridruženog puka.
Jedan od razloga ovogodišnjeg gostovanja Imoćana na MSF je i spomen na 300. godišnjicu oslobođenja Imotske krajine od Otomanske okupacije. Prestanak te dominacije, formiranje nove granice između Venecije i Otomanskog carstva, povratak franjevaca i niz drugih događaja s kraja 17. i početka 18. stoljeća, zauvijek su obilježili prostor Imotske krajine te značajno utjecali na njen budući razvoj. Vrijeme je to kad makarski biskup Nikola Bijanković na novooslobođenim prostorima propagira održavanje procesija. Tako Vjeko Vrčić piše o imotskoj večernjoj procesiji s Presvetim koju je upravo Bijanković ustanovio u doba epidemije kuge koja je morila narod. Flagelanti (bičevaoci), javni pokornici odjeveni u crninu koji su bosi nosili teško kamenje u šupljim križevima neki su od prepoznatljivih relikata tog doba (šuplji križ je i danas dijelom obreda nošenja križa [lik Šimuna Cirenca] u Vrgoračkoj krajini, dolini Neretve i u nekim mjestima poluotoka Pelješca), a svjedoče o kontinuiranoj obrednoj praksi u kojoj je pjevanje sastavnim dijelom.Vrčić nadalje navodi da se u Imotskom pjevaju pokorničke pjesme: „...velike skupine muškaraca, razdijeljene u dva kora pjevaju Puče moj i Smiluj se meni, Bože; spominje i jutarnju procesiju koja se u prošlom (komunističkom) povijesnom razdoblju ugasila.
Drugi prepoznatljivi element koji upravo glazba svojim karakterom naglašava vrlo lako je uočiti tijekom koncertnog događanja. Dualistički je to odnos grada Imotskog koji nakon oslobođenja prima doseljenike iz primorja i ostatka Venecijanske republike te se razvija u malo ali značajno urbano središte svoje regije, i ruralnog ostatka Imotske krajine nastanjenog dinarskim stanovništvom, upravo naglašen u izvedbenoj glazbenoj praksi. Uz urbani način života, gradska imotska sredina gaji dalmatinsko urbano višeglasje svojstveno priobalju i otocima. Pjevanje koje na osnovama europske urbane kulture grade stanovnici Imotskog uz sve svoje posebnosti ima naglašenu mediteransku tonalnu provinijenciju koja podsjeća na pjevanja u promorskim gradićima (Omiš, Makarska, Split) s kojima je stanovništvo Imotskog u stalnoj, prisnoj komunikaciji. Tome pridonose i vrlo aktivni franjevci prosvjetitelji koji stečena glazbena znanja rado prenose i usavršavaju s imotskim pukom. Dinarsko seosko stanovništvo koje naseljava pripoljske i brdske župe Imotske krajine preuzima običaj zavjetnih procesijskih ophoda na Veliki petak (izvanliturgijske procesije u spomen Isusove muke i uskrsnuća) ali je pjevanje u njihovim procesijama i danas vrlo različito od susjednog urbanog glazbenog pandana. Glazbeni fenomen pjevanja Gospina plača, glazbovanje u korizmenom razdoblju u većini sela imotske (i vrgoračke) krajine koji svoju kulminaciju doživljava kroz procesije Velikog Petka, u većini sela Imotske krajine naziva se kantanje. Ovaj glazbeni fenomen zaslužuje posebnu pažnju hrvatske javnosti, a dio teksta koji slijedi namijenjen je i odgovornima koji bi se trebali pobrinuti da u godini velikoj imotskog jubileja kantanje nađe svoje mjesto u Registru nematerijalnih kulturnih dobara RH.

O kantanju
Tekstualni predložak kantanja jedan je od Gospinih plačeva (Toma Babić, Petar Knežević, Matija Divković) koji su se pjevali na ovom području kao i na području susjedne Hercegovine i Bosne. Širenje ovih tekstova među pukom može se povezati s podatkom da je 1658. godine upućena molba papi "...da se dozvoli onima u Bosni samo hrvatski pjevati: Slava, poslanica, jevanđelje, verovanje, Oče naš, te Muka gospodnja, a da nisu dužni toga prije latinski moliti, kako je to običaj u ovoj pokrajini..." (Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, prema Doliner 1980).
U glazbeno-formalnom pogledu, melodija napjeva bazira se na ograničenim tonskim nizovima, uglavnom kromatskim, s intervalima čije veličine ne odgovaraju današnjim ustaljenim intervalima. Radi se o vokalnoj formi polifone strukture, u slogu u kojem dominira interval velike sekunde. Napjevi završavaju unisono ili na velikoj sekundi percipiranoj kao konsonantnom intervalu. Svi napjevi silabičkog su oblika što naglašavaju i sami kantači pri opisivanju razlika između pivanja i kantanja. Najuvriježenije kantanje je ono u skupinama od po dva (Runovići, Zmijavci, Poljica, Podbablje, Zagvozd), iako postoje i drukčije kombinacije od tri (Slivno) ili četiri i više (Vinjani) kantača uvijek doneseno u silabičkoj formi dviju ravnopravnih dionica. Većina kantača zna stihove napamet (npr. Babuša ima 376 dvostihova) ili im je dovoljno samo pogledati početak stiha da bi ga se prisjetili. Kantanje je ograničeno na područja pojedinih župa jer je korizma bilo vrijeme kad se rijetko putovalo i posjećivalo. Isto tako za vrijeme same procesije na Veliki petak nije običaj posjećivati susjedne župe kako je to običaj za vrijeme ostalih crkvenih godova.
Iako je za uho stranca kantanje slično dominantnom tradicijskom pjevanju – gangi, u opisima kantanja sudionici naglašavaju temeljne razlike između dva posve za njih različita glazbena žanra (svjetovno vs. duhovno, silabičko vs. melizmatičko, broj izvođača, slaganje izvođačkog sastava).

"Kad vi gledate razliku između gange i kantanja zavisi od uha 'ko će šta primit, ali mi koji živemo o'de mi to već znademo." ili "...pivanje je pivanje. Ali kantanje je molitva. Ovo ti je 'ko plakanje za Isusom."

U isto vrijeme naglašavaju izjednačenu ulogu izvođača za vrijeme izvedbe:

"U gangi jedan piva, a drugi gusli, prati, ili mogu i četvorica guslit, a jedan pivat. A ovde oba kantaju."

Dobri gangaši su obično i dobri kantači ali to nije pravilo. U isto vrijeme: "Ima ih što dobro pivaju, a neznaju kantat. I obrnuto." Iako je, po svemu sudeći, kantanje inferiorniji žanr od ganganja, najbolji kantači se pamte i njihova se sposobnost u lokalnoj zajednici izuzetno poštuje.
Kantači smatraju da je kantanje "kućna tradicija", nešto što se generacijama provlači kroz pojedine obitelji pa su stoga česti slučajevi da članovi iste obitelji (otac i sin, dva brata, rođaci) kantaju u paru. Ako se grla "ne mogu slagat" kantanje nije dobro. To je i razlog da se kantači sparuju prema boji glasa. U razgovoru s kantačima više puta je istaknuto da je boja glasa jedini razlog koji sparuje pojedine kantače. Razloge za ove tvrdnje nalaze u činjenici da se kod pjevanja s osobom čije glasovne karakteristike ne odgovaraju kantaču glas umara i brzo sorije (sruši), izduši, nestane. Isto tako vidna je razlika između kantanja starijih iskusnijih i mlađih kantača početnika: stariji kantaju sigurnije, u svoje kantanje unose više emocija i melodijskih ukrasa, glas im je uštimaniji i bogatiji (zadebljaniji).
Dok se kroz korizmu neformalno izmjenjuju i uvježbavaju parovi kantača, kantanje (izvedba) Gospina plača u procesiji Velikoga Petka formalno je organizirano brojnim nepisanim pravilima. Kantanje predstavlja ceremonijalni početak i završetak procesije. Kantači razvijaju vlastite sustave kantanja i određuju koji se dijelovi Gospina plača kantaju na pojedinim dijelovima puta. Pazi se da se "iskanta cili Plač" i da se završni stihovi kantaju na povratku procesije u crkvi pred oltarom. Kutleša (1993) nam donosi dragocjene podatke o vremenu polaska procesije (na sedam jutrom), vremenu trajanja procesije (tri ure i to većinom rđava puta), susretu s zmijavačkim križem, ljubljenju križeva i o obredu u crkvi...“.
Završni kantački obred pred oltarom u crkvi predstavlja trenutak kada nakon iskantanog Plača svaki od parova kanta zadnji stih: "Sine Božji budi hvaljen, po sve vike vikov! Amen.". Nakon emotivnog ispivavanja kantači se izuju, ljube križ i daruju ga novčanim prinosom što za svakog kantača predstavlja emotivni vrhunac cijelog događaja. Uloga koju su s ponosom pronosili tokom čitavog korizmenog razdoblja u momentu ispjevavanja posljednjih stihova Gospina plača kulminativno završava.
Iako moderno crkveno pjevanje u mnogim imotskim seoskim župama danas ima sve više pobornika, popularnost kantanja ne opada. Njegova se prisutnost može kronološki pratiti uključivanjem više različitih medija u njegovo prezentiranje. Činjenica je da je svijest o kantanju i tradicijskim vrednotama naglo porasla društvenim promjenama početkom devedesetih. Sve navedeno navodi nas na zaključak da se arhaični glazbeni žanrovi poput kantanja moraju prilagođavati novovremenskim uvjetima određenim medijskim i izvedbenim načinima prostornog komuniciranja. U takvom okruženju kantanje, koje je usprkos promjenama u načinu življenja i percipiranja novih glazbenih formi i stilova ostalo "primitivno", "divlje" "grubo" i arhaično, onakvo kakvog ga stanovništvo ovog kraja već stoljećima poznaje, ostaje konstantom koja će i u budućim vremenima biti integralni dio glazbene tradicije i glazbenog identiteta Imotske krajine.
dr. sc. Joško Ćaleta
Institut za etnologiju i folkloristiku
  Prikaži više Prikaži manje

16 dolazaka
Podijeli događaj:    
Mjesto održavanja:

Slični događaji

© 2017 CDK d.o.o.